

By Goran Novkovic
- 19.172
Kako prepoznati pravi prirodni med? Kako razlikovati pravi med od lažnog? To su pitanja koja vrlo često zadaju brigu potrošačima meda. Ta briga je svakako opravdana u poslednjih 20 godina pošto su prilike na tržištu meda u Srbiji krajnje nepovoljne.
Kako prepoznati pravi prirodni med i izbeći prevaru?
Pod štetnim uticajem, kako društvenih, tako i prirodnih faktora, na našem tržištu meda imamo sledeću situaciju:
- Sa jedne strane imamo uvoz šećernih sirupa sa raznih strana sveta, koji se dodatkom malo boje i arome vrlo lako mogu lažno predstaviti kao med.
- Sa druge strane, prirodni faktori koji utiču na proizvodnju meda su sve lošiji pa su prinosi sve manji. Najveći deo koji se proizvede izveze se na zapadno evropsko tržište.
Ovaj tekst ima za cilj da informiše potrošače ali i prodavce meda o čestim zabludama koje govore o tome kako prepoznati pravi med. Mnogi od ovih „mitova“ koji se neprestano vrte u medijima, kose se sa zdravom logikom. A ono što je najtužnije je, da ih i sami prodavci meda vrlo često i nametljivo koriste.
Razlog za to što se ove zablude tako dugo održavaju u našem društvu leži u nedovoljnoj informisanosti kako potrošača tako i prodavaca. Stoga će nam biti veliko zadovoljstvo ako ovaj tekst pročita i poneki proizvođač i/ili prodavac meda pa da novostečeno znanje podeli sa drugim ljudima. Tako će mnogo doprineti razbijanju štetnih mitova i zabluda o medu.
Da razmotrimo neke osnovne činjenice:
- Na listama koje evidentiraju prevare u smislu porekla, kvaliteta i bezbednosti hrane, med je namirnica koja je gotovo uvek rangirana u prvih pet. Posebno po broju neusklađenosti sa deklaracijom i zakonskim regulativama.
- Med jeste namirnica koju je lako falsifikovati i teško je na prvi pogled prepoznati pravi prirodni med.
Do sada ste sigurno mogli čuti brojne „savete“ o tome kako prepoznati da li je med lažnjak ili ne. Ali mnoge od tih tvrdnji nisu validne, tj. vrlo lako se mogu demistifikovati.
Šta je pravi med?
Prema trenutno važećem Pravilniku o kvalitetu meda i drugih proizvoda pčela na teritoriji Republike Srbije:
„med je prirodna, slatka supstanca koju proizvode medonosne pčele (Apis mellifera) preradom nektara biljaka, ili iz sokova sa živih delova biljaka, ili sakupljanjem ekskreta insekata koji se hrane sišući sokove sa živih delova biljaka, koje pčele sakupljaju, prerađuju i dodaju sopstvene specifične supstance, dehidriraju i odlažu u ćelije saća do sazrevanja“.
Takođe, u pravilniku se okvirno navodi i šta med sadrži u sebi i kako on fizički izgleda:
„Med se sastoji od različitih šećera, pretežno fruktoze i glukoze i drugih supstanci kao što su organske kiseline, enzimi i čvrste čestice koje dospevaju u med za vreme njegovog nastajanja. Med može da bude tečne ili viskozne konzistencije, delimično ili potpuno kristalisan, a boja meda može da varira od svetložute do tamnobraon. Miris i ukus meda variraju u zavisnosti od vrste biljaka od kojih potiče“.
U istom pravilniku mogu se naći i najvažniji parametri kvaliteta meda od kojih su neki:
- količina glukoze i fruktoze za cvetne medove ne manje od 60 g/100g meda
- količina glukoze i fruktoze za medljikovac (šumski med) ne manje od 45 g/100 g meda
- količina saharoze za sve vrste meda ne više od 5 g/100 g meda
- količina saharoze za bagremov med ne više od 10 g/100 g meda
- količina vode za sve vrste meda ne više od 20 %
Ove parametre smo izdvojili kao najvažnije jer su mnoge zablude u vezi sa tim što potrošači ne znaju:
- da uoče i naprave razliku između pekarskog meda (koji se sve češće pojavljuje na policama supermarketa) i cvetnog meda
- da procene koliko sladak neki med treba da bude
- da li u njemu sme ili ne sme da se osete kristali šećera
- da li je normalno da med miriše na karamelizovani šećer, kada već u sebi sadrži toliko šećera
- i koliko razlika od 3 do 5% vode u medu može uticati na njegovu gustinu ili tečljivost.
Ukoliko Vas detaljnije interesuje ova tema, ceo pravilnik može pročitati ili skinuti na linku: http://spos.info/wp-content/uploads/2015/12/Pravilnik-o-kvalitetu-meda-2015.pdf
Šta nalazimo na tržištu deklarisano kao med, a nije pravi prirodni med?
Jedna od posledica otvorenog i delom neregulisanog tržišta u Srbiji je i ta što se na rafovima u prodajnim lancima sve češće nalaze falsifikati meda. Problem je i nedovoljna aktivnost nadležnih inspekcija, kao i prevelika cena analiza meda. Često se koriste zastarele metode analize koje su spore i nedovoljno precizne.
Pored toga, pojavljuju se i falsifikatori koji su se baš potrudili da naprave proizvod koji je veoma sličan pravom medu. Ovi falsifikati ne mogu uvek biti otkriveni standardnim analizama. Slanje uzoraka u inostranstvo na pregled u renomiranim laboratorijama dodatno poskupljuje ceo proces.
Slika 1. Kampanja koju je pokrenuo Savez pčelarskih organizacija Srbije
Ono o čemu kupci moraju voditi računa je sledeće:
- gde (od koga) kupuju med
- šta piše na etiketi
- koliko košta med koji kupuju
Kao najčešći falsifikati na tržištu meda mogu se pronaći razni šećerni sirupi sa visokim sadržajem suve materije:
- invertni sirup (sirup dobijen hidrolizom konzumnog šećera saharoze, a koji sadrži prilično jednak sadržaj glukoze i fruktoze, kao što je to slučaj sa medom)
- pirinčani sirup i tamni pirinčani sirup (dobija se tokom prerade pirinča i tamne je boje, pa se često koristi za falsifikovanje šumskog meda-medljike)
- melasa (taman sirup koji se dobija kao nusproizvod pri preradi šećerne trske i šećerne repe u konzumni šećer) može u sebi sadržati teške metale ukoliko nije pažljivo prečišćena
- sirup Yeot koji se tradicionalno proizvodi u Koreji od parenog pirinča, slatkog krompira, kukuruza (po boji veoma liči na cvetni med, a u nekadašnjoj Koreji su ga dugo poistovećivači sa medom)
- glukozni sirup (prozirne boje, često se meša sa melasom radi bojenja ili sa rastvorenim medom, kako bi se razredio i dobio tragove polena koji ga čine boljim falsifikatom)
- visoko-fruktozni i visoko-maltozni sirup i drugi…
Na slikama koje slede možete videti da su svi ovi sirupi prilično gusti i da liče na med. Naravno, njihova hranljiva vrednost je daleko manja od pravog meda.



Ovi sirupi često mogu sadržati i opasne hemikalije (pesticide, herbicide, antibiotike, teške metale…) koje zaostanu tokom prerade biljnih vrsta iz kojih se dobijaju.
Dodavanjem boja i veštačkih aroma i mirisa vrlo lako se (na prvi pogled) imitira med. Neki od falsifikatora se čak bave i „pranjem meda“. To rade dodavanjem malih količina meda u ove sirupe. Tako se na analizama detektuje polen, enzimi i drugi specifični sastojci meda.
Ipak, postoje analize koje se ne mogu prevariti. Nažalost, koriste se u jako malom broju visoko razvijenih zemalja. Tako nisu na usluzi svim tržištima, pa neki potrošači ipak bivaju prevareni.
Mitovi i zablude koji tradicionalno savetuju kako prepoznati pravi med
Mit1: „Ukoliko okrenete teglu naopako i pojavi se mehur koji se polako kreće na gore – onda se radi o pravom medu“
Objašnjenje 1: Ovo nije tačno. Ukoliko okrenete bilo koju teglu koja u sebi sadrži sirupastu, viskoznu, „gustu“, supstancu, mehur vazduha koji se nalazi između te supstance i poklopca će krenuti na gore. To se dešava zato što je vazduh lakši od meda (ili nečega što se prodaje kao med) pa će ga on potisnuti da ide na gore.
Od sadržaja vode u medu (od sadržaja suve materije) i temperature na kojoj se med čuva, zavisi da li će se taj mehur kretati brže ili sporije. Od toga koliko je tegla napunjena zavisi koliki će biti mehur. Svi ovi faktori i oblik tegle, mogu uticati na to kakav će biti oblik mehura. Dakle, tako da ni to nije nikakav pokazatelj kvaliteta meda.
Mit2: „Ukoliko med zahvatite kašikom i pustite ga sa visine od 20-30 cm da teče u teglu, a on curi u neprekidnoj niti – onda je pravi prirodni med“
Objašnjenje 2: Slično kao za Mit1, mnogo sirupa može biti proizvedeno tako da ima ista reološka svojstva kao med, pa Vas ovaj način testiranja može vrlo lako prevariti.
Mit3: „Ako se ušećeri, to znači da mu je dodat šećer i to nije pravi med“
Objašnjenje 3: Kristalizacija je prirodna odlika meda, jer se molekuli šećera često vezuju za čestice polena ili jedni za druge, pri čemu nastaju fini kristali, sitniji i mekši od kristala konzumnog šećera. Ako med kristališe, upravo to je dokaz da se radi o pravom prirodnom medu.
Mit4: „Pravi med u tegli mora biti konzistentan i ujednačene boje. Ako je tečniji na površini znači da ima previše vode i da nije prirodan“
Objašnjenje 4: Kada med počne da kristališe dešava se da se kristali ne pojavljuju istom brzinom u celoj zapremini tegle. Isto tako, kada se formiraju kristali u medu, oni drugačije prelamaju svetlost. Zbog toga izgleda kao da med nije ujednačene boje.
Druga stvar koja se može pojaviti je da su se u delovima ili u celoj zapremini meda pojavili kristali, nakon čega je med namerno ili nenamerno izložen višoj temperaturi. Pri tome su se neki delovi kristala istopili i kao tečniji deo meda izdvojili na površini. Preostali kristali su pali na dno.
To izgleda kao da je med na dnu svetlije boje (zbog kristala koji su se istaložili) i kao da se na vrhu izdvojila „voda“. To nije voda, već med koji se istopio. Ovo je česta pojava u letnjim mesecima na štandovima na ulici. Vrlo lako se može rešiti tako što se med promeša. Bitno je napomenuti da ovo ne umenjuje kvalitet meda.
Mit5: „Ako je med previše tečan onda je „mućen“ i nije prirodan!“
Objašnjenje 5: Dešava se da, kada je kišna godina, pčele ne mogu da postignu da osuše med do te mere da bude previše gust, zbog velike vlažnosti vazduha. Upravo zbog toga i postoje medovi koji su gušći, ali i oni koji su tečniji.
U Pravilniku o kvalitetu meda i drugih proizvoda pčela postoji ograničenje da procenat vode u medu ne sme biti veći od 20%. To ne znači da u prirodi taj procenat ne može biti veći. Ukoliko u medu ima više od 20% vode, takav med je mikrobiološki nestabilan i može lako da uskisne.
Treba napomenuti da je ogromna razlika u gustini i tečljivosti između meda koji ima 15 i 20% vode. Med sa većim udelom vode nije nutritivno manje bogat. On ima u sebi gotovo istu količinu vitamina, proteina i mineralnih materija, samo je njihov udeo u celoj zapremini manji.
To bi značilo da, umesto jedne kašičice meda koji ima 15% vode, treba da pojedete malo više od jedne kašičice meda koji ima 20% vode da biste uneli istu količinu suve materije (šećera, vitamina, minerala, proteina itd.)
Mit6: „Ako u dve posude iste zapremine nalijete pravi i falsifikovani med, posuda sa pravim medom će biti teža, jer pravi prirodni med ima veću gustinu od falsifikovanog“
Objašnjenje 6: Kao što je u objašnjenju 5 rečeno, gustina meda, to jest udeo vode, ne utiče na kvalitet meda. Međutim, utiče na težinu. Zbog toga se možete i prevariti ako koristite ovu metodu ispitivanja kvaliteta meda, jer nije pouzdana. Kao i med, i šećerni sirupi mogu imati manji udeo vode pa samim timi veću težinu u istoj zapremini.
Mit7: „Prirodni med se ne lepi kada ga trljate između prstiju, jer njega koža upija. Lepljivost između prstiju je znak da je med neprirodan“
Objašnjenje 7: Svako ko je nekada cedio med (ili bar prosuo malo meda) zna da je med i te kako lepljiv, i da ga koža ne može upiti (ako malo i može, onda ne može u potpunosti). Ono što je karakteristično za šećerne sirupe je da su mnogo lepljiviji. Ali pitanje je da li bi prosečan potrošač mogao da uoči tu razliku. Tako je i ova metoda džin na staklenim nogama.
Mit8: „Ako malo meda kanete na ubrus, a on se brzo upije, taj med nije pravi jer sadrži vodu“
Objašnjenje 8: Med svakako sadrži vodu, samo je pitanje u kom procentu, kao što smo već pomenuli. Od toga koliko vode sadrži zavisi koliko brzo će ga ubrus apsorbovati.
Mit9: „Šibica umočena u pravi med se upali, dok umočena u falsifikovani neće da gori zbog vode koja se u njemu nalazi“
Objašnjenje 9: Kao ni prethodni ni ovaj mit nema logično objašnjenje. Nismo probali da palimo šibice umočene u med niti smo nekad čuli da je nekome to uspelo, tako da ne možemo potvrditi ovaj mit.
Mit10: „Spušten u čašu sa vodom pravi med pada na dno čaše i ne razliva se (ili: Pravi prirodni med se u vodi ugrudva i pada na dno dok se lažni topi kao šećer)“
Objašnjenje 10: Da li će se med na dnu čaše sa vodom razliti ili ne zavisi od temperature vode u koju se med stavi. Ako se stavi u hladnu vodu, sporije će se „razliti“ i postepeno će se rastvarati.
Ako se stavi u vrelu vodu veoma brzo će se „razliti“ i rastvoriti. To će se desiti i sa bilo kojim šećernim sirupom. Od tipa šećera koji se nalazi u sirupu zavisi koliko brzo će se rastvoriti. Med se ne može „zgrudvati“ u vodi, med je rastvorljiv u vodi.
Mit11: „Prirodni med nije proziran i kroz teglu sa prirodnim medom ne možete videti etiketu, a kroz lažni med koji je bistar možete videti čak i slova na etiketi sa druge strane tegle“
Objašnjenje 11: Ovo je potpuni apsurd. Sveže isceđen med je veoma bistar i proziran. On vremenom kreće da se muti i postaje neproziran. Ali to je proces koji počinje pre ili kasnije, u zavisnosti od vrste meda.
Ako kupite sveže isceđen med, on će biti proziran i to je garancija njegove svežine. Neki medovi su tamni, pa izgleda da se ne provide. Međutim, i oni su providni kada se nanesu u tanjem sloju na neku površinu.
Ako je sve ovako kako piše, kako onda doći do pravog meda?
Ako su falsifikatori ovladali tehnikama koje mogu prevariti i pčelare i prave analize, kako onda doći do pravog meda?
Evo nekoliko korisnih saveta:
- Kako biste bili sigurni da konzumirate pravi med najbolje je da se prethodno dobro informišete o proizvođaču. Ako je pčelaru proizvodnja meda primarni i jedini posao, a uz to se još brine i o zdravlju pčela, aktivno učestvuje na pčelarskim skupovima i sajmovima, onda možete biti prilično sigurni da je med koji od njega kupite-pravi.
- Ukoliko imate priliku, probajte med pre nego što ga kupite. Ako nemate ukus ušpinovanog šećera u ustima nakon što progutate med, već osećate aromatične note kakve ne možete osetiti u drugoj hrani, verovatno se radi o pravom medu.
- Izbegavajte da kupujete med u supermarketima po niskoj ceni, posebno ako je brendiran kao robna marka tog trgovinskog lanca. Trgovinskim lancima proizvodnja meda nije primarna delatnost, već trgovina. Oni otkupljuju med na raznim mestima, i na kraju ga mešaju kako bi bio ujednačenog kvaliteta, boje i ukusa i pakuju u svoju ambalažu. Nikada ne možete znati sa sigurnošću kakav je med mogao završiti u takvoj smeši i da li su dodavani šećerni sirupi ili ne.
- Pažljivo čitajte etikete i deklaracije na proizvodima koje kupujete. Ukoliko uz med stoji prefiks „pekarski“ znajte da mu je kvalitet izmenjen na lošije, a može u nekim slučajevima imati i veoma loš, uskisao ukus. Pravi prirodni med ne sme imati nikakve aditive, boje i mirise.
Slika 5. Jedan od primera komercijalnog meda koji se može naći na policama supermarketa (preuzeto sa sajta Saveza pčelarskih organizacija Srbije).
Ukoliko ste i dalje u dilemi, možete posetiti neki od naših štandova u gradu ili naš pčelinjak u Velikom Borku i tu na licu mesta probati i/ili kupiti pravi prirodni med.
Nadamo se da smo uspeli da Vam kroz ovaj tekst razjasnimo bar neke nedoumice. Ako Vam se članak dopao, podelite ga na društvenim mrežama. Hvala!
Povezani članci: